Povijest groblja

Pojedini izvori navode da je židovsko groblje na istočnom prilazu gradu, “kraj živodernice” tj. na mjestu gdje se i danas nalazi, postojalo još u prvoj polovici 19. stoljeća. Budući da se broj Židova u Osijeku povećavao, donjogradska Židovska bogoštovna općina zamolila je Gradsko poglavarstvo 3. studenoga 1868. da se postojećem malom židovskom groblju u Donjem gradu ustupi još 481 m² gradskog zemljišta jer na području Donjega grada već živi 26 obitelji.

Krajem svibnja 1869. godine na donjogradsko groblje izašlo je povjerenstvo koje su činili ispred grada Nikola Živanović, gradonačelnik, Aleksandar Lužinsky, gradski mjernik te gradski zastupnici Gjoko Mavrodić i Alojz Janković. Od strane donjogradske Židovske bogoštovne općine povjerenstvenom izviđanju bili su nazočni općinski predstojnik David Herrmann i zamjenik predstojnika Maksimilijan Schwartz. Zamolba je pozitivno razriješena, ali uz napomenu da se određeno zemljište može ustupiti donjogradskoj Židovskoj općini tek po isteku ugovora Stjepana i Gjure Vlaškovca, koji su na dobivenom prostoru uzgajali pšenicu.

Hevra Kadiša u Donjem gradu zasigurno je djelovala od osnutka donjogradske Židovske bogoštovne općine 1862. godine. Međutim, tek je 1889. općina podnijela Gradskom poglavarstvu na odobrenje pravila donjogradske Hevre Kadiše, prema kojima donjogradska Židovska općina i donjogradska Hevra Kadiša su jedinstvena, nerazdjeljiva vjerozakonska družba. Iz ovoga proizlazi da su članovi donjogradske Hevre Kadiše bili Židovi s područja Donjeg grada, Novoga grada, i to oni koji su najmanje četvrt godine plaćali izravne „prineske“ općini. Prema Pravilima, donjogradska Hevra Kadiša je organizirala službu Božju umrlima, razne dobrotvorne akcije, skrbila se za bolesnike i organizaciju pogreba za Židove članove donjogradske Općine. Glavna skupština se svake godine održavala u prosincu, a poznato je da je predsjednik 1890. bio Jakov Freund, no nije poznato do kada.

U drugoj polovici 19. stoljeća, Osijek je imao dvije zasebne židovske bogoštovne općine – gornjogradsku i donjogradsku. Donjogradska je usvojila svoja Pravila na izvanrednoj skupštini u rujnu 1909., a državne su ih vlasti službeno potvrdile krajem sljedeće godine. Tim je aktom definiran njezin teritorij (Donji i Novi grad), dok je upravna struktura podijeljena na tri razine: glavnu skupštinu, općinski odbor i predstojništvo.

Glavna skupština imala je najvišu vlast i odlučivala je o ključnim pitanjima poput imenovanja ili smjene rabina, provođenja vjerskih reformi, upravljanja nekretninama i izmjena samih pravila. Sazivao ju je predsjednik barem jednom godišnje. Općinski odbor vodio je tekuću upravu, skrbio o imovini, nadzirao vjerski odgoj i pripremao proračun, dok je predsjedništvo djelovalo kao izvršno tijelo. Zanimljivo je da su pravo glasa imali i muškarci i žene koji su plaćali bogoštovni doprinos, no u samo zastupstvo mogli su biti birani isključivo muškarci. U vrijeme donošenja ovih pravila na čelu općine bio je Josip Kraus.

Vjerski život u Donjem gradu dugi niz godina oslanjao se na gornjogradskog rabina. Iako je općina 1910. imenovala vlastitog rabina, Arpada Hirschbergera (1885. – 1943.), on se na toj dužnosti zadržao iznimno kratko te je već iduće godine otišao u Češku pa je gornjogradski rabin ponovno preuzeo te obveze. S druge strane, konstantu u vjerskom životu predstavljao je kantor Avram Majer Rubinstein, koji je tu službu predano obavljao od 1880-ih pa sve do svoje smrti 1921. godine.

Pitanje izgradnje sinagoge pokrenuto je početkom 20. stoljeća. Nakon što je gradsko poglavarstvo odbilo prvotnu lokaciju blizu topničke vojarne – smatrajući da bi zgrada na tom mjestu narušila izgled ulice – općini je ponuđeno zamjensko zemljište na uglu Krstove ulice, uz financijsku potporu grada od 1.000 kruna. Sakupljanje preostalih sredstava bio je zahtjevan zadatak koji je uspješno iznio Oskar Kohlbach, čelnik građevinskog odbora.

Radovi su započeli u lipnju 1902. polaganjem kamena temeljca, uz prisustvo brojnih uglednika i nastup pjevačkog društva „Lipa“. Projekt je povjeren tvrtki osječkog arhitekta W. C. Hofbauera i Ignata Natana Schulhofa, a pokrovitelj je bio zastupnik Ivan pl. Adamović. Hram je završen i svečano posvećen u prosincu iste godine, kada je Tora u svečanoj procesiji prenesena iz Gornjeg grada. Arhitektonski, sinagoga je podignuta u stilu s dva tornja na zapadnom pročelju.

Objekt je služio svojoj izvornoj namjeni sve do Drugoga svjetskog rata, kada je s uspostavom NDH teško oštećen i devastiran. Kako razbijena zajednica nakon rata nije imala sredstava za zahtjevnu obnovu, zgrada je 1978. prodana Pentekostnoj crkvi. Zahvaljujući toj prenamjeni, objekt je temeljito obnovljen te je sačuvan u svojem izvornom vanjskom obliku, a danas u njemu djeluje evanđeoska „Crkva Radosne vijesti“.

1. Dobrovšak, Lj. Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvoga svjetskog rata. Židovska općina Osijek, 2013.
2. Center for Jewish Art, dostupno na https://cja.huji.ac.il
3. Živaković-Kerže, Z. Židovi u Osijeku (1918. – 1941.). Židovska općina Osijek, 2005.
4. Fišer, Darko. Židovi u Osijeku, u: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998. Židovska općina Zagreb, 1998.